Na prvom Svjetskom fudbalskom prvenstvu u Urugvaju reprezentacija Jugoslavije zabilježila je historijski uspjeh. Zahvaljujući filmu Dragana Bjelogrlića to danas svi znaju. Ipak, da li ste se zapitali, šta je bilo sa reprezentativcima po povratku iz dalekog Montevidea?
Momci koji su doživjeli da u polufinalu prvog Svjetskog prvenstva brane boje evropskog fudbala imali su različite sudbine. Neki su nastavili svoje blistave karijere.
Drugi su sreću potražili u drugim profesijama. Ipak, svi su postali legende, piše Dnevno.rs.
Aleksandar Tirnanić Tirke
Čuveni Tirke je proveo cijelu profesionalnu karijeru u klubu BSK. Osvojio je pet titula u prvenstvu Jugoslavije. Bio je jedan od najpopularnijih sportista u zemlji i podržao je akciju nekih sportista da se bojkotuju Olimpijske igre 1936. u Hitlerovom Berlinu. Posljednju utakmicu u dresu nacionalnog tima odigrao je 31. marta 1940. protiv Rumunije.
Poslije rata i igračke karijere, oprobao se i u trenerskoj. Bio je selektor Jugoslavije i trenirao je tim na dva Svjetska prvenstva, 1954. i 1958. godine.
Doživio je duboku starost. Umro je u Beogradu 1992. godine.
Blagoje Marjanović Moša
Druga polovina „ubitačnog dvojca” Jugoslavije, Blagoje Marjanović Moša postao je, zajedno sa Tirketom, poslije prvenstva u Urugvaju, prvi profesionalni fudbaler na ovim prostorima što znači da je za svoju igru primao platu. Posljednji meč u dresu sa državnim grbom odigrao je 3. aprila 1938. protiv Poljske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
Za vrijeme rata je bio u zarobljeništvu u Njemačkoj. Poslije 1945. radio je kao trener BSK-a, trenirao je italijanske klubove Torino i Kataniju, a zatim i Pobedu iz Prilepa. Godine 1961. preživeo je težak moždani udar sa čijim se posljedicama borio punih 20 godina, sve do 1984. kada je umro.
Milutin Ivković Milutinac
Po povratku iz Montevidea Milutin Ivković je ostvario dva dugogodišnja sna – diplomirao je na medicinskom fakultetu 1934. godine i oženio se sa Eli. Otvorio je ordinaciju u Knez Mihailovoj 5 gdje je radio kao ljekar dermatolog.
Bio je jedan od organizatora bojkota Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine. Bio je i glavni urednik časopisa „Mladost". Zbog svoje povezanosti sa radničkim pokretom i Komunističkom partijom više puta je hapšen i proganjan.
Na fudbalskom terenu se posljednji put pojavio 6. maja 1943, na molbu svojih drugova, prilikom proslave 40 godina postojanja BASK-a. Nedugo poslije toga, 24. maja 1943. Gestapo ga je uhapsio. Streljan je narednog jutra u Jajincima zbog „komunističke djelatnosti".
Milorad Mikica Arsenijević Balerina
Balerina je posljednju utakmicu u dresu nacionalnog tima odigrao protiv Francuske 13. decembra 1936. Poslije toga bio je selektor reprezentacije u tri navrata od 1946. do 1954. i samostalno i kao član selektorske komisije. Kao selektor je sa reprezentacijom osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1948. i 1952. Pod njegovim vodstvom reprezentacija je učestvovala i na Svjetskom prvenstvu 1950. u Brazilu.
Pored ovoga, Balerina je bio dugogodišnji profesor Elektromašinskog, a potom i Saobraćajnog fakulteta. Umro je u Beogradu 1987. godine.
Đorđe Vujadinović Nosonja
Đorđe Vujadinović je za prvi tim BSK-a odigrao oko 400 utakmica i osvojio pet titula prvaka. Posljednju utakmicu u dresu nacionalnog tima odigrao je 3. novembra 1940. u prijateljskoj utakmici protiv Njemačke.
Prije rata je radio kao službenik Narodne banke, dok je rat proveo u njemačkom zarobljeništvu. Po dolasku iz zarobljeništva posvetio se radu s mlađim selekcijama i bio je dugogodišnji selektor omladinske reprezentacije Jugoslavije. Umro je 1990. godine u Beogradu.
Milovan Jakšić
Najvoljeniji golman reprezentacije Jugoslavije, Milovan Jakšić je i po povratku iz Urugvaja nastavio da brani za SK Soko, klub koji je 1931. godine promijenio ime u BASK. Branio je mrežu reprezentacije Jugoslavije na devet utakmica, poslednji put 1934. godine na prijateljskoj utakmici protiv Čehoslovačke.
I po povlačenju iz igre, Jakšić je ostao u fudbalskom svijetu. Bio je dugogodišnji predsjednik Saveza fudbalskih trenera Jugoslavije, a sa još nekoliko istomišljenika osnovao je 1945. godine fudbalski klub Crvena zvezda. Upravo za vrijeme gostovanja ovog tima u Aleksandriji u Egiptu 1953. godine je preminuo od iznenadnog srčanog udara.
Momčilo Đokić Gusar
Od dresa reprezentacije Momčilo Đokić Gusar se oprostio 13. decembra 1936. u Parizu. Prestao je da igra fudbal aprila 1940. godine i posvetio se državnoj službi. Radio je u Beogradu, Boru, Zaječaru, Negotinu, Nišu i Vršcu, gde je u isto vrijeme bio i trener. Penzionisan je kao šef računovodstva gradilišta Hidroelektrane Đerdap. Umro 1983. godine u Beloj Crkvi.
Dragoslav Mihajlović Vampir
Polufinalna utakmica na Svjetskom prvenstvu protiv Urugvaja bila posljednji njegov meč u dresu reprezentacije. Ovaj izvanredni odbrambeni igrač bio je prinuđen da se oprosti od fudbala nakon prijeloma noge 23. novembra 1930. na utakmici protiv Slavije u Pragu. Imao je samo 24 godine.
Još dok je igrao fudbal, Vampir je radio kao policijski službenik. Na toj dužnosti je ostao sve do 1944. godine kada je napustio zemlju i nikada se nije vratio. Emigrirao je u Australiju i tamo se bavio trenerskim poslom. Umro je 1978. godine.
Ivan Ivica Bek
Ivica Bek bio je jedan od prvih fudbalera sa ovih prostora koji su otišli da sreću oprobaju u inostranstvu. Dok je igrao za francuski Set bio je najplaćeniji fudbaler u toj državi.
Na posljednjoj utakmici za reprezentaciju Jugoslavije, protiv Poljske 1931. godine Bek je postigao dva pogotka. Poslije toga, uzeo je francusko državljanstvo i igrao pet utakmica za reprezentaciju te države. Tokom Drugog svjetskog rata bio je komandant jednog odreda francuskog pokreta otpora. Poslije rata je trenurao nekoliko fudbalskih klubova, ali nije imao mnogo uspjeha.
Iako je kroz njegove ruke prošlo mnogo novca, pred kraj života Bek nije živeo u luksuzu. Tokom jednog perioda bio je vlasnik male kafane, a potom je radio i kao doker. Svakodnevno je na biciklu raznosio ribu od brodova do prodavnica. Preminuo je na ulici od srčanog udara 2. juna 1963. godine.
Ljubiša Stefanović Leo
Posljednji meč u dresu sa državnim grbom Ljubiša Stefanović Leo odigrao je neposredno poslije Svijetskog prvenstva - 3. avgusta 1930. protiv Argentine u Buenos Airesu.
Sreću je potražio van domovine. Jedno vrijeme je igrao zajedno sa Bekom za francuski Set. Morao je prije vremena da završi karijeru zbog teže povrede koljena.
Tokom rata bio je mobilisan i borio se u sastavu francuskih jedinica, a poslije rata, već kao francuski državljanin, radio je kao trener sa juniorima. Od 1975. živio je kao penzioner sa malim prihodima u Nici, a radio je i kao čuvar parkinga za automobile. Umro je sa 68 godina 1978. godine u potpunoj neimaštini.
Branislav Bane Sekulić
Branislav Bane Sekulić je još 1926. godine napustio Jugoslaviju i postigao veliki uspejh u Francuskoj i Švicarskoj. Ipak, ovo ga nije sprječavalo da igra za reprezentaciju Jugoslavije. Poslije Montevidea, posljednju utakmicu za nacionalni tim odigrao je 13. decembra 1936. protiv Francuske u Parizu.
Poslije svega, Bane se vratio u Jugoslaviju. Tokom Drugog svjetskog rata bio je u zarobljeništvu, a poslije rata se istakao kao odličan trener i pedagog. Godine 1957. ponovo je otišao iz zemlje i trenirao je reprezentaciju Švicarske od 1958. do 1960. godine. Umro je u Bernu 1968. godine poslije duge bolesti.
Teofilo Spasojević
Teofilo Spasojević nijednom nije zaigrao u Montevideu. Ipak, na povratku u domovinu, igrao je prijateljski meč sa Argentinom u Buenos Airesu. To je bio ujedno i njegov posljednji nastup za reprezentaciju. Poslije urugvajske avanture Teofilo Spasojević se vratio svojoj 'pravoj' karijeri – postao je pravnik.
Nema komentara:
Objavi komentar